Šta ako je moguće više nego što trenutno vjerujemo?

O knjizi „Manifestiranje“ Roxie Nafousi

Postoje knjige koje pročitate i vratite na policu.

A postoje i one koje vas natjeraju da zastanete i zapitate se:

„Šta bih uradila drugačije kada bih zaista vjerovala u sebe?“

Upravo takav osjećaj može ostaviti knjiga „Manifestiranje“ Roxie Nafousi.

Ne zato što nam obećava da će se sve što poželimo jednostavno pojaviti u našem životu. Već zato što nas podsjeća na nešto mnogo važnije – da način na koji razmišljamo o sebi, svojim mogućnostima i budućnosti često utiče na odluke koje donosimo.

A naše odluke, korak po korak, stvaraju naš život.

Sve počinje jednom mišlju

Koliko puta smo poželjeli nešto, a zatim sami sebi objasnili zašto to nije moguće?

„Nemam dovoljno iskustva.“

„Nisam spremna.“

„Nemam novca.“

„Prekasno je.“

„Neko drugi je bolji.“

„Šta će ljudi reći?“

Možda najveće prepreke koje imamo nisu uvijek one koje se nalaze oko nas.

Ponekad su to granice koje smo godinama gradili u vlastitim mislima.

I upravo zato je vrijedno zapitati se:

Da li je ono što vjerujem o sebi zaista istina – ili je to samo priča koju sam dovoljno dugo ponavljala?

Manifestiranje nije čekanje. To je pokretanje.

Roxie Nafousi kroz svoju knjigu govori o manifestiranju kao procesu koji uključuje mnogo više od pozitivnog razmišljanja.

Jer nije dovoljno poželjeti novi život.

Ako želimo promjenu, moramo biti spremni da nešto uradimo drugačije.

Ako želimo vlastiti biznis, moramo napraviti prvi korak.

Ako želimo novi posao, moramo učiti, istraživati i usuditi se prijaviti.

Ako želimo finansijsku slobodu, moramo početi drugačije upravljati novcem.

Ako želimo zdravije odnose, moramo naučiti postavljati granice.

Ako želimo više samopouzdanja, moramo početi djelovati čak i onda kada ga još nemamo dovoljno.

Život se ne mijenja samo onda kada se promijene okolnosti. Ponekad se prvo promijenimo mi – pa tek onda počnemo primjećivati nove mogućnosti.

A šta ako stvarno možeš?

Zamisli da na trenutak prestaneš razmišljati o svemu što ne možeš.

I zapitaš se:

Šta bih izabrala kada bih vjerovala da mogu?

Da li bih pokrenula posao?

Upisala edukaciju?

Promijenila karijeru?

Naučila nešto novo?

Otišla na put?

Pokrenula projekat koji već mjesecima odlažem?

Poslala onu prijavu?

Rekla „ne“ nečemu što me više ne ispunjava?

Ili bih jednostavno prvi put nakon dugo vremena priznala sebi šta zapravo želim?

Ponekad nam nije potreban savršen plan.

Potreban nam je prvi korak.

Ne moramo znati cijeli put

Jedna od najljepših stvari koje možemo naučiti jeste da ne moramo imati sve odgovore prije nego što krenemo.

Možemo krenuti nesigurni.

Možemo učiti usput.

Možemo pogriješiti.

Možemo promijeniti mišljenje.

Možemo početi ponovo.

Možemo čak i odustati od nečega što smo nekada silno željeli – jer smo u međuvremenu postali drugačiji ljudi.

To nije poraz.

To je rast.

Vjerovati u sebe ne znači vjerovati da će sve biti lako

Manifestiranje ne znači da možemo kontrolisati sve što će nam se dogoditi.

Ne možemo kontrolisati tuđe odluke, okolnosti, tržište, ekonomiju, slučajnosti ili životne okolnosti.

Ali možemo uticati na ono što je do nas.

Na svoje znanje.

Na svoje izbore.

Na svoje navike.

Na ljude kojima poklanjamo vrijeme.

Na način na koji razgovaramo sa sobom.

Na to da li ćemo nakon pada ostati na zemlji ili pokušati ponovo.

I možda je upravo tu prava snaga ove ideje.

Ne u tome da nam život duguje ono što želimo.

Već u tome da prestajemo čekati da nam neko drugi dozvoli da počnemo živjeti život koji želimo.

Šta ako ostaviš iza sebe staru verziju sebe?

Možda je vrijeme da ostaviš uvjerenje da moraš ostati ista osoba samo zato što si nekada bila takva.

Ne moraš.

Možeš postati hrabrija.

Možeš biti obrazovanija.

Možeš biti finansijski samostalnija.

Možeš pokrenuti nešto svoje.

Možeš promijeniti mišljenje.

Možeš izgraditi novi krug ljudi.

Možeš naučiti da cijeniš sebe.

Možeš početi iz početka – sa 20, 30, 40, 50 ili 60 godina.

Ne postoji „pravo vrijeme“ koje će neko drugi odrediti za tebe.

Postoji samo trenutak u kojem odlučiš da napraviš prvi korak.

Možda nije pitanje „da li mogu?“

Možda je pravo pitanje:

„Šta bih uradila da vjerujem da mogu?“

Ne moraš odmah imati odgovor.

Ali vrijedi ga potražiti.

Jer možda se iza tog odgovora nalazi ideja koju mjesecima potiskuješ.

Posao koji želiš pokrenuti.

Knjiga koju želiš napisati.

Edukacija koju želiš završiti.

Grad u koji želiš otići.

Razgovor koji odlažeš.

Granica koju trebaš postaviti.

Ili jednostavno – nova verzija tebe koju još nisi upoznala.

Za kraj

„Manifestiranje“ Roxie Nafousi ne moramo posmatrati kao obećanje da ćemo dobiti sve što poželimo.

Možemo ga posmatrati kao poziv da budemo svjesniji svojih želja, uvjerenja i postupaka.

Da prestanemo automatski govoriti „ne mogu“ prije nego što smo uopšte pokušali.

Da sebi dozvolimo da sanjamo veće.

Ali i da budemo spremni da za te snove nešto uradimo.

Jer možda ne možemo kontrolisati sve što će nam život donijeti.

Ali možemo odlučiti kako ćemo mu krenuti u susret.

Zato danas zastani i pitaj sebe:

Šta bih pokušala kada bih zaista vjerovala da mogu?

A onda napravi jedan mali korak.

Ne sutra.

Danas.